Vrijeme je za drugačiji razgovor o debljini!

Usprkos grubosti ovakvih pitanja, kao psihologu koji radi na području liječenja debljine, ona mi uopće ne smetaju - dapače, smatram ih vrlo poučnima.

Velik dio mojeg posla podrazumijeva obuku medicinskih stručnjaka koji pomažu ljudima pogođenim debljinom. Ne obučavam ih o medicinskom aspektu liječenja debljine, već o skrbi za osobe koje liječe.

U tom kontekstu, zašto su gore navedena gruba pitanja zapravo korisna? Pa, ona otkrivaju velik problem koji se odnosi na ulogu liječnika i zdravstvenih radnika u liječenju debljine. 

Ako ste se i vi našli u situaciji u kojoj liječnik spominje vašu debljinu tijekom pregleda vezanog za sasvim drugi problem, možda ste i vi postavili isto pitanje – “zašto bih trebao slušati bilo što što govorite?”

U više sam navrata vodio obuku o upravljanju debljinom u prostoriji s 30 ili 40 liječnika, i nakon postavljanja pitanja:„Zašto bi vaš pacijent trebao slušati sve što vi kažete?”, obično dobivam 3 odgovora.

Najčešći je odgovor: „Pacijenti me trebaju slušati jer sam stručnjak”. Tada podsjećam liječnike da imaju malen utjecaj u životu osobe i vjerojatno će prvi biti ignorirani.

Samo razmislite o sljedećem: Posjećujete svojeg liječnika, dogovorite plan, zatim otiđete kući i saznate da je vaš životni partner skeptičan i da preispituje preporuke vašeg liječnika. Kome ćete udovoljiti? Svojem životnom partneru ili liječniku? Točno.

Drugi je primjer da izlazite sa svojim prijateljima i oni predlažu način zabave koji se kosi s onim što ste vi s liječnikom dogovorili. Što će se dogoditi? Udovoljavate li svojem liječniku i ostajete sami ili udovoljavate svojim prijateljima? Savjet stručnjaka je u redu, ali ne kontrolira ponašanje tijekom dužeg vremena te zasigurno ne nadilazi važne veze i kulturološke aspekte vašeg života.

Drugi najčešći odgovor na ovo pitanje jest: „Moji pacijenti znaju da bi me morali slušati.” Pa, ovo dovodi do problema „željeti” u odnosu na „morati”.

Kao ljudi, doista imamo zahtjeve koji su ponekad kontradiktorni. Imamo emocionalnu stranu koja se temelji na željama i interesu za pronalaskom sreće, a imamo i logičnu stranu koja može odvagnuti rizike i koristi. Što mislite koja je strana snažnija? Točno, emocije dominiraju nad logikom kod prosječnog čovjeka.

U redu, što je treći, najmanje uobičajeni odgovor? Liječnik kaže: „pacijent ima osobne i značajne razloge za traženje i pridržavanje mojeg savjeta”. Bingo! Ljudi će najvjerojatnije slijediti ponašanja koja su u skladu s njihovim uvjerenjima i vrijednostima.

Stoga se suvremeno liječenje debljine i upravljanje debljinom zasniva prvenstveno na pitanjima, slušanju i razumijevanju iskustva osobe. Na temelju te zajedničke razmjene, pacijent i liječnik mogu pregovarati o različitim opcijama upravljanja tjelesnom težinom.

Pripovijedam ovu priču jer ona prikazuje problem koji sam prethodno naveo - medicinski je sustav postavljen kao stručni sustav u kojem je liječnik stručnjak, a vi ste neinformirani.

Ove postavke funkcioniraju u službi hitne pomoći ili u operacijskoj dvorani, ali ne i kada se radi o bihevioralnim odlukama koje ljudi svakodnevno donose. Mi moramo upravljati svojim životom. Imate li djecu? Koliko je godina imalo vaše dijete kad vam je prvi put reklo: „Nisi moj šef”? Točno. I zašto znam da su prve riječi vašeg djeteta bile „Ne!” i „Ja ću!”, a ne „mama” ili „tata”?

Postoji vrijeme i mjesto za zdravstvene i stručne preporuke koje funkcioniraju na principu „poduči i objasni”, ali to nije ono što nam treba u liječenju debljine. Upravljanje debljinom zahtijeva pristup koji više odgovara sloganu: „suradnja i osnaživanje”.

Suvremeni pristupi liječenju i upravljanju debljinom prihvaćaju ovu perspektivu „suradnje i osnaživanja” i temelje se na poštovanju, brizi i podržavanju tzv. osobne stručnosti pojedinca. Zamislite da vaš liječnik kaže: „Vi ste stručnjak za samog sebe, a ja imam određeno stručno znanje u upravljanju debljinom. Mislite li da bismo mogli zajedno pronaći rješenja koja će vam odgovarati?”

Vjerujem da je takav pristup jedini način na koji zdravstveni radnici i osobe pogođene debljinom mogu početi surađivati na putu prema učinkovitom liječenju debljine. Nažalost, još uvijek je vrlo malo zdravstvenih radnika toga svjesno.

Dobro nam poznata formula “jedi manje, kreći se više” na engleskom je govornom području dobila i pogrdnu šalu: “A Nightmare on ELMM Street”, referirajući se na poznati horror film i omraženu skraćenicu fraze “EAT LESS, MOVE MORE”.

Mnogobrojna istraživanja pokazuju da zdravstveni radnici pokazuju predrasude i stigmu prema osobama koje žive s debljinom, zbog čega te osobe zdravstvene radnike ne doživljavaju kao izvor podrške.

Tu dolazimo do drugog prethodno postavljenog pitanja: zašto bih uopće trebao s vama razgovarati?

Ako se tako osjećate ili ste doživjeli da vas je zdravstveni radnik osuđivao, želio bih da znate da problem nije u vama.

Nažalost, kao i gotovo svi članovi društva, i zdravstveni radnici također su razvili suviše pojednostavljen stav kako gubitak težine ovisi samo o tome koliko jedete i koliko se krećete.

“Sve je na pojedincu” – ova jednostavna jednadžba između unosa i potrošnje energije podrazumijeva ako ne gubite na težini, nešto nije u redu s vama. No, to je potpuno pogrešno.

Savjet za liječenje „jedi manje, kreći se više” spreman je za umirovljenje. Postoje mnogobrojni dokazi da je debljina zdravstveno stanje te da je rizik od debljine povezan s vašom genetikom. Također, apetit je složen i uključuje nekoliko moždanih sustava koji štite od gubitka težine, a hrana je jednako povezana s društvenim i emocionalnim problemima kao i s tjelesnom težinom.

Kao rezultat toga, znamo da težina nije ponašanje i da se ne može izravno kontrolirati te da gubitak masnoće rezultira neurohormonskim promjenama koje povećavaju apetit i smanjuju osjećaj sitosti, jer tijelo pokušava zaštititi svoju najveću težinu.

Kao medicinska zajednica i današnje društvo, pod sobom smo iskopali duboku rupu. 

Stav „jedi manje, kreći se više” prihvaćen iz reklama, prouzročio je predrasude prema ljudima koji žive s debljinom, predrasude zdravstvenih radnika, društva, kao i predrasude njih samih prema sebi.

Rješavanje problema zahtijeva da se zdravstveni radnici educiraju o znanstvenim spoznajama, ali i o etičkom upravljanju debljinom. U ime svoje struke, vjerujem da se sada moramo snažno potruditi kako bismo ponovno zadobili povjerenje osoba koje žive s debljinom. Zašto bi nam dali još jednu priliku ako ne možemo dokazati da smo se promijenili?

Ako ste bili žrtva predrasuda o debljini, može biti teško zaboraviti negativna iskustva. Želim naglasiti ovo: loše smo se prema vama odnosili. Pretrpjeli ste štetne posljedice.

Ne možete to jednostavno zaboraviti. Iz tog razloga razvio sam nastavni modul za zdravstvene radnike pod nazivom „Velika isprika”. To znači da moramo prihvatiti da naša prijašnja uvjerenja o debljini i o tome kako je liječiti, nisu bila ispravna i da je sada promatramo drugačije. Preuzimamo odgovornost za to i priznajemo da je uzrokovalo štetu. Molimo vas da razmislite o ponovnom uspostavljanju odnosa sa svojim zdravstvenim radnikom, uzimajući u obzir novi sustav uvjerenja.

Budući da je riječ o zdravstvenom stanju, baš kao što su to šećerna bolest tipa 2, hipertenzija i astma, liječenje debljine zahtijeva kombinaciju medicinskih (i kirurških kada je to potrebno) i bihevioralnih strategija.

Usto, kronične bolesti zahtijevaju samoupravljanje i podršku samoupravljanju, koju bi odnos između liječnika i pacijenta trebao osigurati. U tom odnosu, vi niste pasivni i zasigurno niste podređeni. Vi ste ravnopravan partner. To tvrdim jer vjerujem da ako niste zadovoljni sa skrbi koju primate, imate pravo obavijestiti zdravstvenog radnika, dobiti kritičko mišljenje i sudjelovati u konstruktivnoj raspravi.

Povremeno sam pitao liječnike sljedeće pitanje: „Da vas je vaš pacijent doživio kao osobu koja osuđuje, odbacuje ili kojoj nije stalo, bi li vam to smetalo?”

Dobivam nedvojbeno emocionalan odgovor: „Da, vrlo bi me uzrujalo!” To mi govori da se prosječan liječnik trudi. To je dobra vijest i nadam se da ćete, ako mu objasnite: „Kad to kažete, osjećam da me osuđujete”, naići na poziv na suradnju.

Ako niste zadovoljni odgovorom, taj zdravstveni radnik možda nije dobar izbor za vas. Kao i u drugim područjima života, i kod liječenja debljine možda ćete trebati razgovarati s nekoliko liječnika dok ne pronađete onog pravog s kojim ćete surađivati po pitanju svojeg zdravlja.

No, nemojte odustati, suosjećajni zdravstveni radnici koji primjenjuju suradnički pristup u pružanju skrbi osobama pogođenim debljinom, zaista postoje!