Jeste li znali da je pretilost kronična bolest? Stvarno. Ispostavlja se da smo vrlo dugo bili u krivu.

U našoj kulturi uvriježeno je mišljenje da se težina može kontrolirati jednostavnim pronalaskom ravnoteže između unesenih i potrošenih kalorija. Dakle, ako dobijete na težini tako što ste uzeli previše kalorija, jednostavno smanjite unos i izgubit ćete na težini.

Ne pretvarajmo se da je kontrola težine jednostavna

Ispostavlja se da stvari baš i nisu tako jednostavne. Zašto? Jer težina nije ponašanje. Zbog toga ne možete izravno kontrolirati svoju težinu!

Koja šokantna izjava, zar ne? Evo primjera. Ako od Vas zatražim da danas pojedete 3 porcije voća, to biste mogli napraviti (pod uvjetom da imate pristup).

Ako od Vas zatražim da hodate 30 minuta od 8 sati do 21 sat, vjerojatno biste i to učinili. No, ako od Vas zatražim da dobijete 0,3 kg u sljedećih 6 sati, odnosno neka to bude 5,5 kg, ne biste uspjeli.

Imate mnogo kontrole (naravno, ovisno o okolnostima) nad time što jedete i kako vježbate. No, budući da težina nije ponašanje, naša sposobnost promjene težine kao da se radi o brojčaniku na termostatu vrlo je niska.

Ne samo to, ispostavlja se da vaši geni imaju veliku ulogu. Procjenjuje se da je oko 40% do 70% vjerojatnosti da će osoba razviti pretilost uvjetovano genima. Usto, postoji veza između vašeg društvenog okruženja i težine.

Da ne spominjemo to kako se naše društvo razvilo tako da je pristup namirnicama visoke kalorijske i niske nutritivne vrijednosti jednostavan, a mogućnosti vježbanja su ograničene.

Drugim riječima, bez obzira na to s kojeg gledišta promatrate, znanstveni dokazi jasno podržavaju tezu da težina nije stvar izbora i snage volje, već rezultat složenih genetskih, bioloških, sociokulturnih i psiholoških čimbenika.

Ne broj kilograma na vagi, već utjecaj viška masnih stanica na zdravlje, sposobnost funkcioniranja i kvalitetu života. Masne stanice nisu pasivne. Ne sjede besposleno.

Masne stanice luče hormone i peptide koji, kada su blizu srca, jetre, gušterače itd. (intraabdominalno adipozno tkivo) mogu uzrokovati bolesti.

Krenimo korak dalje. Od presudne je važnosti razumjeti da tijelo brani – tako je, brani – svoju najveću težinu! Naša tijela imaju osnovne instinktivne odgovore za prevladavanje problema. Pogledajmo nekoliko primjera.

Budući da pregrijavanje dovodi do opasnosti od oštećenja mozga, automatski se počinjemo znojiti kako bismo smanjili tjelesnu temperaturu. Drugi primjer: Smrzavanje nije dobro za nas; može nam nanijeti štetu, zbog čega automatski počinjemo drhtati kad nam je hladno kako bismo podigli svoju temperaturu. Do sada, sve je jasno.

Pa, na sličan način tijelo je izgrađeno tako da se suprotstavlja gubitku težine. U davnoj prošlosti, kada hranu nije bilo lako pronaći, često smo bili u opasnosti od gladi. Stoga kada izgubimo na težini, naši se urođeni mehanizmi ponovno aktiviraju. Umjesto da drhtimo ili se znojimo, naš mozak povećava osjećaj gladi, prekida osjećaj sitosti i usporava metabolizam. Dakle, ti mehanizmi za održavanje života i danas djeluju u pozadini...

Postoji predvidljiva krivulja gubitka težine koju skoro svi znaju. U ranoj fazi puta prema gubitku težine, težina se lijepo smanjuje. Zatim negdje u rasponu od 3 do 6 mjeseci gubitak težine prestaje i postiže plato. To je biologija na djelu. Bilo bi suviše jednostavno da to nazivamo neuspjehom.

Zašto Vam ovo govorim? Kada ljudi djeluju u okviru modela unosa/potrošnje energije, njihovi se ciljevi i očekivanja temelje na tome.

Netko tko je uvjeren da mora razmišljati na taj način može postaviti cilj gubitka 0,5 kg svaki tjedan. 5 tjedana: 2,5 kg. 10 tjedana: 5 kg. 30 tjedana: 15 kg. Izvrsno! Krenimo! Nažalost, šanse da se to zapravo dogodi nisu velike. Zato što Vaše tijelo ima druge planove i, jednostavno, ne možete zavarati majku prirodu.

Postoji veliki problem s raširenim stavom „jedi manje, kreći se više”. Kada ljudi prolaze kroz predvidljive faze gubitaka težine, nakon početnog uspjeha uslijedi neizbježan prestanak gubitka težine i oni tada nedvojbeno okrivljuju sami sebe.

To ljude izlaže neproduktivnom slijedu događaja. Ako postoji nešto što znamo o ljudima koji žive s pretilošću, to je da oni opetovano ulažu značajne napore kako bi izgubili na težini. No, s vremenom njihova iskustva izgledaju ovako: pokušam, ne uspijem, pokušam i ne uspijem, pokušam i ne uspijem. Zvuči poznato?

Kao psiholog, kad vidim taj obrazac, vrlo sam uzrujan. Zašto? Zato što taj obrazac pokušaja i promašaja rezultira odustajanjem! To se zove „naučena bespomoćnost” i vrlo je opasno psihološko stanje. Osjeća se kao depresija. Utječe u većinu aspekata života neke osobe. I narušava samopoštovanje osobe.

U posljednje vrijeme niz studija ima za cilj razumjeti kako poboljšati skrb o ljudima koji žive s pretilošću. Ono što učimo jest da ljudi koji žive s pretilošću ne doživljavaju zapravo zdravstvene radnike kao izvore podrške, već misle da upravljanje težinom ovisi o njima i da se trebaju više usredotočiti na prehranu i vježbanje. Zdravstveni radnici misle da mogu pomoći, ali također misle da su prehrana i tjelovježba jedini način.

Radim s ljudima koji žive s pretilošću još od kasnih 70-ih. Često primjećujem koliko se osobe s pretilošću razljute kada netko kaže: „Pa, samo trebaš manje jesti i više vježbati”.

Kao da očekuju da će osoba s pretilošću odgovoriti: „Stvarno? Wow, nitko mi to nije dosad rekao. Nisam imao pojma da bi mi pomoglo da manje jedem i više vježbam”.

To što sam čuo ovu priču nebrojeno puta znači da koristimo krivi diskurs. Vrijeme je da se promijeni diskurs o tome što pretilost znači, kako se razvija i kako se tretira.

Kada me netko traži da objasnim zašto se stope pretilosti povećavaju, moj odgovor je: „Zato što ljudski mozak više nije prilagođen okruženju u kojem živi”. S osobom i mozgom sve je u redu. No, u kombinaciji s okruženjem, mogu se pojaviti problemi.

Što bi se dogodilo kada biste promijenili trenutni diskurs - da se pretilost svodi na to da se jede manje i kreće više, zbog kojeg doživljavate neuspjeh?

Usput rečeno, kad se netko osjeća kao promašaj i preda se, tada prestaje brinuti o sebi.

Koja je alternativa? Dopustite da Vam izložim neke ideje

Što ako je pretilost kronično medicinsko stanje koje proizlazi iz genetike, okruženja te bioloških (posebno vezanih uz mozak), socijalnih i psiholoških problema koji su dodatno naglašeni u kontekstu suvremenog okruženja s procesuiranom hranom i preopterećenim životom, s malo vremena za brigu o sebi?

Što ako, usprkos svim Vašim dosadašnjim naporima, nikada niste zapravo liječili to stanje? Dosad nitko nije pristupio Vašoj skrbi na temelju onoga što trenutačno znamo. Prošli su se pokušaji usredotočili na to da manje jedete i više se krećete.

Kada biste mogli promijeniti taj diskurs, pitam se što bi se dogodilo? 

Ovo je moja vizija: Mislim da ta promjena ima potencijal da ponovno donese realističnu nadu u upravljanje pretilošću te da postane put prema povećanju samopoštovanja.

Brine me da ljudi koji žive s pretilošću okrivljuju sami sebe. Zapravo, znamo da to čine. To se naziva „internalizirana predrasuda spram težine”. Oni ne smatraju da su zdravstveni radnici tu da im pomognu.

Međutim, ako pristupimo pretilosti slično kao bilo kojoj drugoj kroničnoj bolesti, možemo promijeniti stvari. Zdravstveni radnici mogu koristiti vještine koje su naučili pomažući ljudima s drugim kroničnim stanjima, kako bi pomogli onima koji žive s pretilošću. Na kraju krajeva, upravljanje pretilošću je takav pristup liječenju koji prvenstveno poboljšava zdravlje, funkcioniranje i kvalitetu života, više nego to koliko osoba može izgubiti na težini.

Zanima me, biste li bili spremni potražiti pomoć za svoje stanje?