Mnogi su od nas tijekom pandemije nakupili višak kilograma, što zbog zabrane kretanja, zatvorenih teretana i sportskih klubova, što zbog stresa i pronalaženja utjehe u hrani, a što zbog pretjerane dostupnosti hrane u svakom trenu. Rad od kuće omogućio nam je da prestanemo slijediti svoje dnevne rutine, ali i da posegnemo za vratima frižidera svaki put kad bismo uhvatili mali predah od posla. 

Osobama koje su se i prije pandemije borile s debljinom ili prekomjernom tjelesnom težinom, ovo je razdoblje još teže palo – jer su se suvišni kilogrami samo nastavili gomilati, a postizanje optimalne težine čini im se kao još teže ostvariva misija. 

Isprobavanje novih dijeta, upisivanje u teretanu u nadi da ćemo ovaj put biti redoviti ili pak obraćanje liječniku? Svaka se osoba pogođena debljinom pokušava se s viškom kilograma izboriti na svoj način, no jedne činjenice svi trebamo biti svjesni – debljina je kronična bolest. 

Iako o debljini kao o kroničnoj bolesti liječnici sve više govore, i dalje je u svijesti mnogih uvriježeno mišljenje da je mršavljenje jednostavno – i da se debljine možemo “riješiti” jednostavnim pronalaskom ravnoteže između unesenih i potrošenih kalorija. 

Srećom, napokon na vidjelo izlazi istina – da je ova pojednostavljena formula zapravo pogrešna. U našoj je kulturi uobičajeno reći: kako si se udebljao unoseći previše kalorija, tako ćeš i smršaviti smanjenjem unosa kalorija. Ispostavlja se da stvari baš i nisu tako jednostavne. 

Zašto debljinu ne možemo tretirati kao jednostavno stanje koje možemo svojevoljno kontrolirati čim odlučimo? Iz vrlo očitog razloga – jer debljina nije ponašanje koje možemo izravno kontrolirati. 

Ova izjava zvuči šokantno, zar ne? No, ako ju ilustriramo primjerom, postaje mnogo razumljivija. Ako vas netko zatraži da danas pojedete tri porcije voća, ne zvuči komplicirano – to biste mogli jednostavno napraviti, zar ne?

Također, ako vas netko zatraži da u tijeku dana nađete pola sata za šetnju, vjerojatno i biste i to mogli učiniti bez mnogo muke. No, ako od vas netko zatraži da dobijete kilogram, ili pak tri, u idućih 6 sati – vjerojatno ne biste uspjeli.

Naravno, nad vlastitom težinom imamo mnogo kontrole – ovisno o okolnostima. Prije svega, većinu vremena možemo kontrolirati što jedemo te kako i koliko vježbamo. No, budući da debljina nije ponašanje, naša sposobnost promjene težine je ograničena; ipak nije riječ o brojčaniku na termostatu koji po želji možemo okretati do željene brojke.

Jedan od ključnih razloga je genetika – ispostavlja se da vaši geni imaju veliku ulogu u razvoju debljine. Procjenjuje se da je oko 40 do 70 % vjerojatnosti da će osoba razviti pretilost uvjetovano genima. Osim toga, velik utjecaj na razvoj debljine ima i naše društveno okruženje.

Moderno se društvo razvilo tako da su nam najdostupniji (financijski i vremenski) oni obroci čija je kalorijska vrijednost visoka, a nutritivna vrijednost niska – što dovodi do prekomjernog unosa kalorija, a premalog unosa proteina, vlakana i zdravih masnoća koje su nam nužne za održavanje zdrave težine. 

Osim toga, mogućnosti tjelovježbe su nam ograničene – što zbog nedostatka javnih prostora za vježbanje, što zbog dugih radnih dana koji nam ne ostavljaju mnogo vremena za odlazak u teretanu ili u šetnju.

Drugim riječima, bez obzira na to s kojeg gledišta promatrate, znanstveni dokazi jasno podržavaju tezu da debljina nije stvar izbora i snage volje, već rezultat složenih genetskih, bioloških, sociokulturnih i psiholoških čimbenika.

Jedno je sigurno – debljina je medicinsko stanje, ali ju u tu kategoriju ne svrstava broj kilograma na vagi, već utjecaj na zdravlje. Višak masnih stanica nepovoljno utječe na zdravlje čitavog organizma, na sposobnost funkcioniranja i kvalitetu života. Masne stanice nisu pasivne, ne “sjede” besposleno – već luče hormone i peptide koji, kada se nađu u blizini srca, jetre ili pak gušterače mogu uzrokovati bolesti. 

Ovaj tip masnih stanica naziva se intraabdominalno adipozno tkivo i smatra se najopasnijim aspektom debljine. 

Krenimo i korak dalje – od presudne je važnosti razumjeti da se naše tijelo zapravo brani – tako je, brani, od mršavljenja. Organizam pokušava zadržati svoju najveću težinu, jer naša tijela funkcioniraju na principu osnovnih instinktivnih odgovora za prevladavanje problema. Iako nam ti mehanizmi u mnogim situacijama koriste, kad je u pitanju težina, oni su nam velika prepreka. 

Pogledajmo nekoliko primjera instinktivnih odgovora tijela!

Pregrijavanje organizma dovodi do opasnosti od oštećenja mozga, zbog čega se automatski počinjemo znojiti u situacijama kada je potrebno smanjiti tjelesnu temperaturu. 

Drugi primjer: Smrzavanje nije dobro za nas; može nam nanijeti štetu, zbog čega automatski počinjemo drhtati kad nam je hladno - kako bismo podigli svoju temperaturu. Zvuči logično, zar ne?

Pa, na sličan način tijelo reagira kako bi se suprotstavilo gubitku težine. U davnoj prošlosti, kada hranu nije bilo lako pronaći, često smo bili u opasnosti od gladi. Stoga se na svako gubljenje na težini aktiviraju naši urođeni mehanizmi – no, umjesto da drhtimo ili se znojimo, naš mozak povećava osjećaj gladi, smanjuje osjećaj sitosti i usporava metabolizam. Dakle, ti mehanizmi za održavanje života i danas djeluju u pozadini -  ali nama na štetu.

Uloga biologije u mršavljenju je iznimno velika – postoji čak i predvidljiva krivulja gubitka težine koju gotovo svi znaju: u ranoj fazi mršavljenja, kilogrami padaju zadovoljavajućom brzinom. Zatim, nakon otprilike 3 do 6 mjeseci, prestajemo gubiti kilograme i dolazimo do svojevrsnog “platoa”. To je trenutak u kojem biologija stupa na scenu – i bilo bi suviše jednostavno, pa i nepravedno, da to nazivamo neuspjehom. 

Zašto je važno ovo razumjeti? Jer kada ljudi djeluju u okviru modela unosa vs. potrošnje energije, njihovi se ciljevi i očekivanja temelje na tome. Netko tko je uvjeren da mora razmišljati na taj način, može postaviti cilj gubitka 0,5 kg svaki tjedan. To bi dovelo do matematičke projekcije ciljeva:

5 tjedana: 2,5 kg.

10 tjedana: 5 kg

30 tjedana: 15 kg

Izvrsno! Krenimo! Nažalost, šanse da se to zapravo dogodi nisu velike. Naše tijelo ima drugačije planove – i jednostavno, ne možemo zavarati majku prirodu. 

Postoji veliki problem s raširenim stavom „jedi manje, kreći se više”. Prolaskom kroz predvidljive faze gubitaka težine, nakon početnog uspjeha i entuzijazma, slijedi neizbježan prestanak gubitka težine – a tada dolazi do osjećaja krivnje, pada samopouzdanja i gubitka početnog elana.

Slijed događaja nakon ovakvog razvoja situacije je neproduktivan. Ako postoji jedna nepobitna činjenica o osobama koje žive s debljinom, to je da oni opetovano i vrlo uporno ulažu značajne napore kako bi izgubili na težini. No, s vremenom njihova iskustva izgledaju ovako: pokušam, ne uspijem, pokušam i ne uspijem, pokušam i ne uspijem. Zvuči poznato?

Kao psiholog, kad vidim taj obrazac, vrlo sam uzrujan. Zašto? Zato što taj obrazac pokušaja i promašaja rezultira odustajanjem! To se zove „naučena bespomoćnost” i vrlo je opasno psihološko stanje. Osoba se osjeća poput osobe u depresiji, jer joj ovo stanje narušava samopouzdanje, ali i utječe na većinu aspekata njenog života.

 U posljednje vrijeme niz studija ima za cilj razumjeti kako poboljšati skrb o ljudima koji žive s debljinom. Podatak koji smo saznali jest da ljudi koji žive s pretilošću zapravo ne doživljavaju zdravstvene radnike kao izvor podrške, već misle da gubitak i održavanje težine ovisi samo o njima - i da se trebaju više usredotočiti na prehranu i vježbanje. Zdravstveni radnici pak misle da mogu pomoći, ali također misle da su prehrana i tjelovježba jedini način.

Radim s ljudima koji žive s pretilošću još od kasnih 70-ih. Često primjećujem koliko se osobe s debljinom razljute kada netko kaže: „Pa, samo trebaš manje jesti i više vježbati”.

Kao da očekuju da će osoba s pretilošću odgovoriti: „Stvarno? Wow, nitko mi to nije dosad rekao. Nisam imao pojma da bi mi pomoglo da manje jedem i više vježbam”.

Činjenica da sam ovu priču čuo nebrojeno puta, dokazuje nam da koristimo pogrešan diskurs. Vrijeme je da se napokon promijeni način na koji razgovaramo o debljini, tome što ona znači, kako se razvija i kako se tretira.

Kada me netko traži da objasnim zašto se stope pretilosti povećavaju, moj odgovor je: „Zato što ljudski mozak više nije prilagođen okruženju u kojem živi”. S osobom, i njenim mozgom je sve u redu. No, u kombinaciji s okruženjem, mogu se pojaviti problemi.

Što bi se dogodilo kada biste promijenili trenutni diskurs i prestali debljinu svoditi samo na formulu: manje jedi i više se kreći, koja je uzrok neuspjeha milijuna ljudi?

Uz to, kad se nakon neuspješnih pokušaja mršavljenja slijeđenjem samo ove formule netko osjeća kao promašaj, on se “predaje” u borbi s debljinom – i zapravo prestaje brinuti o sebi, što je najgori mogući scenarij.

Što ako je pretilost kronično medicinsko stanje koje proizlazi iz kombinacije genetike, okruženja te bioloških (posebno vezanih uz funkcioniranje mozga), socijalnih i psiholoških problema? Dodamo li tome da su sve ove skupine problema dodatno naglašene u suvremenom okruženju koje nam servira procesuiranu hranu, stresan život, previše obaveza i premalo vremena za brigu o sebi?

Što ako, usprkos svim vašim dosadašnjim naporima, nikada niste zapravo liječili to stanje? Nitko dosad nije pristupio vašoj skrbi na temelju onoga što trenutačno znamo – jer su se svi prošli pokušaju fokusirali samo da to da manje jedete i više se krećete.

Kada biste napokon mogli promijeniti taj diskurs, pitam se što bi se dogodilo? 

Ovo je moja vizija: Mislim da upravo ta promjena ima potencijal da ponovno donese realističnu nadu u liječenje debljine – kao i da postane put prema povećanju samopoštovanja. 

Brine me činjenica da ljudi koji žive s pretilošću okrivljuju sami sebe – a znamo da to čine. To se naziva „internalizirana predrasuda spram debljine”. Oni ne smatraju da su zdravstveni radnici tu da im pomognu, već da su za svoju situaciju krivi samo oni i njihova ponašanja.

Međutim, ako pristupimo pretilosti isto kako bismo pristupili bilo kojoj drugoj kroničnoj bolesti, možemo promijeniti stvari. Liječnici mogu koristiti vještine koje su naučili pomažući ljudima s drugim kroničnim stanjima – i primijeniti ih kako bi pomogli onima koji žive s debljinom. Na kraju krajeva, primarni cilj liječenja pretilosti je poboljšanje zdravlja, funkcioniranja i kvalitete života, više nego fokusiranje na broj kilograma koji osoba može ili treba izgubiti. 

Jeste li spremni potražiti pomoć za svoje stanje?